Povijest

Razni vladari, kulture i civilizacije ispisale su povijest crikveničkoga kraja. Svaki segment te bogate materijalne i nematerijalne baštine ostavio je mali trag u razvoju i pomogao u kreiranju današnje ponude. Vidljivi su tragovi ostali zapisani u ostacima naselja, grobnih humaka i obrambenih gromača, oružja, nakita, građevinskoj keramici i specifičnim amforama. Nevidljivi su pak ovjekovječeni u barbarskim kletvama, molitvama pavlina, smijehu i pjesmi ribara...
Povijest Crikvenice, Dramlja, Jadranova i Selca povezana je s razvojem susjednih srednjovjekovnih gradova Drivenika, Grižana, Bribira i Triblja te plodne udoline Vinodol. U srednjemu je vijeku bilo uobičajeno da svaki od gradova ima i svoju luku uz koju su nicala ribarska naselja. Ovdje su se iznjedrili vrsni ribari i zidari, koji su uvelike utjecali na život, ali i na izgled gradova.
More i prilike koje ono pruža usmjerilo je crikveničku rivijeru prema drugome smjeru. Smjeru društvenog blagostanja i razvoja koje je donio turizam, jedna od najvažnijih gospodarskih grana koja se na ovome području počela razvijati koncem 19. stoljeća.

CRIKVENICA

Pod okriljem Frankopana

Crikveničani su prije naseljavanja današnje Crikvenice živjeli u zaleđu čije je sjedište bilo mjesto Kotor na obližnjem brijegu. Bavili su se zemljoradnjom, stočarstvom i ribarstvom, a od domicilnoga rimskoga stanovništva preuzeli su vještinu uzgoja vinove loze.
Utemeljiteljem Crikvenice smatra se knez Nikola IV. Frankopan, koji je uz tada zapuštenu crkvicu Uznesenja Blažene Djevice Marije dao sagraditi samostan, a poklonio ga je redovnicima Sv. Pavla Pustinjaka (pavlinima) 14. kolovoza 1412. godine. Darovnicu je izdao u Modrušu, a to je ujedno i najstariji pisani dokument u kojem se spominje ime Crikvenica.
Brojnije naseljavanje današnje Crikvenice započelo je u 17. stoljeću, a posebno 1776. kad je u požaru stradao veći dio Kotora, između ostaloga i župna crkva Sv. Šimuna pa se sjedište župe seli u Crikvenicu. Zbog nedostatka obradive zemlje, Crikveničani su se sve više okretali moru i ubrzo stekli glas najboljih ribara sjevernoga Jadrana.
Krajem 19. stoljeća Crikvenica se nalazi u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, a gradnjom prvoga morskoga drvenog kupališta 1888. godine te hotela "Therapia" (1895) i "Miramare" (1906) u njoj započinje intenzivan razvoj turizma, i to prvenstveno zdravstvenog.
Napretkom parobrodarstva i pomorsko-putničkog prometa između Rijeke i Crikvenice Crikvenica postaje pristupačnija, a time i poznatija širem krugu domaćih i stranih turista. S vremenom je izgradila turističku tradiciju, stekla status jednoga od vodećih turističkih mjesta na Jadranu te postala omiljeno ljetovalište mnogih generacija.

DRAMALJ

Sv. Jelena kao zaštitnica

Gradovi su se razvijali i širili uz mjesnu crkvu koja je bila središte zbivanja. Takve početke bilježi i Dramalj, koji se u 18. stoljeću nazivao Zagorje, a rastom i obnavljanjem mjesne crkve mijenja naziv u Sv. Jelena i zadržava ga sve do završetka Drugoga svjetskoga rata.
Crkva je sagrađena na mjestu stare kapelice, koja je barokizirana i proširena u 18. stoljeću, kada je Dramalj bio kapelanija župe Belgrad, a 1796. je poznati riječki umjetnik Giuseppe Capovilla za nju izradio mramorni oltar. Župa Svete Jelene je osnovana 1809. godine, dok su Župni dom i crkva Svete Jelene sagrađeni nakon 1812. U 19. stoljeću uređena je unutrašnjost crkve, 1837. propovjedaonica, a 1845. glavni oltar.
Na početku je Dramalj bio ribarska luka s maslinicima, a izgradnjom prvih smještajnih objekata okrenuo se turizmu te se s vremenom povećavao broj gostiju i posjetitelja.

JADRANOVO

Povijest u znaku ribara

Povijest Jadranova ili Sv. Jakova (kako su ga nekada nazivali) seže čak i u stoljeća prije Krista, kada su pronađeni i prvi tragovi života na ovome području. U srednjemu je vijeku Jadranovo bio obalni posjed i luka kaštela općine Drivenik, čiji su stanovnici u kasnijim razdobljima izgradili brojne kuće oko crkve Sv. Jakova te time proširili mjesto. Jedan se dio stanovnika bavio zidarstvom, no većina je svoje vrijeme provodila na pučini, bacajući ribarske mreže i loveći ribu, ponajviše tunu. Još i danas postoji tunera koja svjedoči o tim vremenima. Ribarstvo je obilježilo Jadranovo, o čemu ponajviše svjedoče priče mještana i mali muzej ribarstva  "Kućica od ribari". Ribarstvo, zidarstvo i turizam ispisali su povijest i zacrtali temelje budućnosti ovoga maloga primorskoga mjesta.

SELCE

Svestranošću do cilja

Naselje na brežuljku Sv. Juraj okovano zidanim bedemima uvelike je utjecalo na razvoj današnjega Selca jer su upravo tamo pronađeni prvi tragovi ljudskog života na ovome području. Nautičke vrijednosti prirodnih luka, ali i ljepote ovoga kraja, cijenili su i Rimljani. Nalazi amfora u uvali Jasenova južnije od Selca svjedoče o tome da je ondje bila antička luka, a postojalo je i veće naselje nepoznatog imena.
U kasnijim su stoljećima pronađeni mnogi dokazi o načinu života Selčana. Bili su vrsni vinogradari, ribari i pomorci, a bavili su se i uzgojem stoke. U 13. stoljeću Selce kao dio starohrvatske općine Bribir dolazi u posjed velikaške obitelji Frankopan koja je znatno utjecala na razvoj Selca kao grada sa značajnom trgovinskom ulogom. Postojalo je čak i nekoliko jedrenjaka kojima se prevozilo vino, ulje i druga roba.
Krajem 19. stoljeća otvara se prvo javno kupalište, nakon čega su se uredile prve sobe za iznajmljivanje i ugostiteljski objekti. To je bio početak razvoja turizma, glavne gospodarske grane na ovome području.