Povijest

Razni vladari, kulture i civilizacije ispisale su povijest crikveničkoga kraja. Svaki segment te bogate materijalne i nematerijalne baštine ostavio je mali trag u razvoju te pomogao u kreiranju današnje bogate ponude.  Njihovi su vidljivi tragovi ostali zapisani u ostacima naselja, grobnih humaka i obrambenih gromača, oružja, nakita, građevinskoj keramici i specifičnim amforama, dok su nevidljivi ovjekovječeni u barbarskim kletvama, molitvama pavlina, smijehu i pjesmi ribara...

Povijest crikveničkih gradova povezana je s razvojem susjednih srednjovjekovnih gradova Drivenika, Grižana i Bribira te plodne udoline Vinodol. Možemo reći da je bilo životopisno u srednjem vijeku kada je bilo nekako normalno da svaki od gradova ima i svoju luku uz koju su nicala ribarska naselja…tako su i crikvenički gradovi iznjedrili vrsne ribare i zidare koji su uvelike utjecali na život, ali i na izgled gradova.

More i prilike koje ono donosi, usmjerilo je crikveničku rivijeru u jednom drugom smjeru… smjeru društvenog blagostanja i razvoja koje donosi turizam kao jedna od najvažnijih gospodarskih grana koja se na ovom području počela razvijati u 20. stoljeću.

CRIKVENICA

Pod okriljem Frankopana

Crikveničani su prije naseljavanja današnje Crikvenice živjeli u zaleđu čije je sjedište bilo mjesto Kotor na obližnjem brijegu. Bavili su se zemljoradnjom, stočarstvom i ribarstvom, a od domicilnoga rimskoga stanovništva su preuzeli vještinu uzgoja vinove loze.

Utemeljiteljem Crikvenice se smatra knez Nikola IV. Frankopan, koji je uz tada zapuštenu crkvicu Uznesenja Blažene Djevice Marije dao sagraditi samostan, a poklonio ga je redovnicima Sv. Pavla Pustinjaka (pavlinima) 14. kolovoza 1412. godine. Darovnicu je izdao u Modrušu, to je ujedno i najstariji pisani dokument u kojem se spominje ime Crikvenica.

Brojnije naseljavanje današnje Crikvenice je započelo u 17. stoljeću, a posebno 1776. kad je u požaru stradao veći dio Kotora, između ostaloga i župna crkva Sv. Šimuna pa se sjedište župe seli u Crikvenicu. Zbog nedostatka obradive zemlje, Crikveničani su se sve više okretali moru i ubrzo stekli glas najboljih ribara sjevernog Jadrana.

Krajem 19. stoljeća Crikvenica se nalazi u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, a gradnjom prvog morskog drvenog kupališta 1888. godine te hotela Therapia (1895) i Miramare (1906) u njoj započinje intenzivan razvoj turizma, i to prvenstveno zdravstvenog.

Napretkom parobrodarstva i pomorsko-putničkog prometa između Rijeke i Crikvenice, Crikvenica postaje pristupačnija, a time i poznatija širem krugu domaćih i stranih turista. S vremenom je izgradila turističku tradiciju, stekla status jednoga od vodećih turističkih mjesta na Jadranu te postala omiljeno ljetovalište mnogih generacija.

DRAMALJ

Sv. Jelena kao zaštitnica

Kako to obično biva u prošlosti, gradovi su se razvijali i širili uz mjesnu crkvu koja je bila središte zbivanja. Takve početke bilježi i Dramalj koji se u 18. stoljeću nazivao Zagorje, a s rastom i obnavljanjem mjesne crkve, mijenja naziv u sv. Jelena koje zadržava sve do završetka Drugog svjetskog rata.

Crkva je sagrađena na mjestu stare kapelice, koja je barokizirana i proširena u 18. stoljeću, kada je Dramalj bio kapelanijom župe Belgrad, a 1796. godine je poznati riječki umjetnik Giuseppe Capovilla za nju izradio mramorni oltar. Župa Svete Jelene je osnovana 1809. godine, dok su Župni dom i crkva Svete Jelene sagrađeni nakon 1812. godine. U 19. stoljeću je uređena unutrašnjost crkve, 1837. propovjedaonica, a 1845. glavni oltar.

Iako na početku ribarska luka s maslinicima, i Dramalj se okrenuo turizmu izgradnjom prvim smještajnih objekata za goste koji su se iz godine u godinu sve više širili.

JADRANOVO

Povijest u znaku ribara

Jadranovo ili sv. Jakov kako su ga nekada nazivali, gradić je vrlo bogate povijesti koja seže čak i u stoljeća prije Krista kada su pronađeni i prvi tragovi života na ovom području. U srednjem vijeku, Jadranovo je bio obalni posjed i luka kaštela općine Drivenik čiji su stanovnici u kasnijim razdobljima izgradili brojne kuće oko crkve sv. Jakova te time proširili grad.

Jedan dio stanovnika bavio se zidarstvom dok je većina njih svoje vrijeme provodila na pučini, bacajući ribarske mreže i loveći ponajviše tunu. Još i danas postoji tunara koja je jedina na tom području. Ribarstvo je svakako obilježilo Jadranovo o čemu svjedoče ponajviše priče mještana te ljubav prema barkama i brodovima što ćete moći vidjeti i u zavidnoj kolekciji morskih plovila u maloj luci u Jadranovom. Ribarstvo, zidarstvo, a na posljetku turizam, gospodarske grane koje su iscrtale povijest i budućnost ovog malog gradića.

SELCE

Svestranošću do cilja

Naselje na brežuljku Sv. Juraj okovano zidanim bedemima uvelike je utjecalo na razvoj današnjeg Selca jer su upravo tamo pronađeni prvi tragovi ljudskog života na ovom području. Nautičke vrijednosti prirodnih luka, ali i ljepote ovoga kraja, cijenili su i Rimljani. Nalazi amfora u uvali Jasenova južnije od Selca svjedoče o tome da je na tome dijelu bila antička luka, a postojalo je i veće naselje nepoznatog imena.

U kasnijim stoljećima pronađeni su mnogi dokazi o načinu života Selčana. Bili su vrsni vinogradari, ribari i pomorci, a bavili su se i uzgojem stoke. U 13. stoljeću Selce kao dio starohrvatske općine Bribir dolazi u posjed velikaške obitelji Frankopan koji su znatno utjecali na razvoj Selca kao grada sa značajnom trgovinskom ulogom. Postojalo je čak i nekoliko jedrenjaka kojima se prevozilo vino, ulje i druga roba.

Usmjerenost ka razvoju, potaknulo je i razvoj turizma u Selcu i to otvaranjem prvog kupališta krajem 19. stoljeća nakon čega su se uredile prve sobe za iznajmljivanje i otvorili prvi ugostiteljski objekti…to je bio početak razvoja glavne gospodarske grane na ovom području.

0
No votes yet